U dalekoj budućnosti osvajanja svemira, čovečanstvo je ostvarilo davnašnju želju: kontakt sa sa inteligentnim vanzemaljskim životom. Problem je međutim što taj život nema ruke, noge, glavu, nos, organe, niti nama shvatljiv mozak. U pitanju je Solaris — samosvesna okeanska planeta, jedini primerak svoje vrste & tema istoimenog naučnofantastičnog romana poljskog pisca Stanislava Lema (Stanisław Lem, SOLARIS, 1961; prvi prevod Petar Vujičić, 1972, BIGZ). A o čemu planeta misli? Šta planeta oseća? Da li voli samoću? Zna li uopšte šta je samoća? Kakvo joj je mišljenje o ljudima? Ova pitanja ostaju nedokučiva za generacije kosmologa. Solaris nema usta, a ljudi nisu napravljeni od talasa — pa između nas i jedinog drugog svesnog bića u Univerzumu ostaje ćutnja teška kao crni vakuum između zvezda. Sve dok Solaris ne nauči telepatiju. Ali tu se rađa novi problem: mi ljudi telepatiju ne znamo. A druženja željni Solaris pokušaće da se sa nama zbliži šaljući prikaze naših najglasnijih osećanja i najživljih sećanja: naših, dakle, trauma, strahova i tugovanja.
Zainteresovani čitaoci mogu se upoznati i sa dve filmske adaptacije ovog romana: režisera Andreja Tarkovskog (Андрей Арсеньевич Тарковский, СОЛЯРИС, 1972) i Stivena Soderberga (Steven Soderbergh, SOLARIS, 2002).
Razgovor o knjizi održaće se u sredu 4jun25 u 16:00 u učionici 101. Moderator će biti doc. dr Miloš Jocić (Odsek za srpsku književnost).
Leave a comment